put u beskraj https://blog.dnevnik.hr/lili30

srijeda, 30.07.2008.

Ti, ja i more

Moja je duša okupana tobom
duša mi se utapa u tvojoj ljubavi
svojim tijelom ti prekrivaš moje.
Opijena od zvuka tišine
tek disanja našeg ritam
iz carstva mira me prene.
Da li su to dodiri tvoji
ili me miluje morska pjena?
Šum valova me budi
i naša bića snena.
San i java u trenutku se spoje
u uvali pustoj sami nas dvoje.
Jedan osamljen galeb s čudom nas gleda
zrikavci svoju tužnu pjesmu zbore
u uvali pustoj
samo ti, ja i more.


Lili, 30. srpnja 2008.


EVO ME TEBI, MOJE MORE

Opijena mirisima tvojim
zaglušena pjesmom zrikavaca i ptica
odmorena zelenilom borova i smreka
evo me tebi, moje more.

Predajem ti dušu svoju
kao kap rose na dlanu
primi me u njedra svoja
evo me tebi, moje more.

Neka me miluju tvoji vali
neka me odmaraju tvoji žali
neka mi sunce ugrije dušu
evo me tebi, moje more.

U suton kad sunce ode leći
i mjesec svoje zlaćane zrake pruži
dušu mi svojim mirom napoji
evo me tebi, moje more.


Lili, 30. srpnja 2008.


Image and video hosting by TinyPic


Morski pozdrav mojim dragim prijateljima na blogosferi, ovo je moj poklon za Vas.




30.07.2008. u 22:36 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 15.07.2008.

OBITELJ



Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
»O, oprostite mi, molim vas!« bio je moj odgovor.

On je rekao, »Molim Vas, oprostite vi meni;
nisam vas vidio.«

Bili smo tako pristojni, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

Ali kod kuće se pričala drugačija priča,
kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.

Kasnije toga dana, dok sam spremala večeru,
moj sin je stao iza mene vrlo tiho.

Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.
»Makni mi se s puta!!« rekla sam uz viku.

On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.

Dok sam ležala budna u krevetu,
tihi Božji glas mi je progovorio:

»Dok si dijelila sa strancem uobičajenu ljubaznost,
tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.

Idi i pogledaj na kuhinjski pod,
naći ćeš cvijeće pored vrata.
To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.
Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.

Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,
nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.«

Tada sam se osjetila tako malenom,
i suze su mi počele teći niz lice.

Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;
»Probudi se, maleni, probudi se,« rekla sam.

»Jesi li ti ubrao za mene ove cvijetiće?«
Smješio se, »Našao sam ih na livadi, kod drveta..
Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.
Znao sam da će ti se svidjeti, a posebno plavi.«

Rekla sam, »Sine, jako mi je žao sto sam se onako ponijela danas; nisam trebala vikati tako na tebe.«

Rekao je, »O, mama, u redu je. Svejedno te volim.«

Ja sam rekla, »Sine, i ja tebe volim, i volim cvijeće,
a posebno plavo.«


OBITELJ

Jeste li svjesni da ako umremo sutra, firma za koju smo radili, lako nas brzo može zamijeniti.
Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.

Zato razmislimo, unosimo li se često u posao više nego u svoju obitelj.

Zar ne misliš da to i nije baš mudro ulaganje?



Znaš li što znači riječ obitelj?

F A M I L Y = FATHER AND MOTHER I LOVE YOU



Image and video hosting by TinyPic

15.07.2008. u 15:58 • 22 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.07.2008.

Molitva šutnje

Mirišim te usne u mom pogledu
i čekam da se tvoj drhtaj mome javi,
pa da pođem u susret uzdasima.
Oko nas su rasute zvijezde
i posteljom nas mjesečina sladi.
Slušam kako mi svoj osmjeh nudiš,
i kako srcem prema meni predeš,
dok kroz kosu pleteš moje prste.
Cijelog si me prekrila srebrnim tijelom,
sve moje kapi natopila u sebe,
i sad nebo moliš šutnjom da u nas stane.
Osjećamo kožu što po nama hoda,
a obale njene postaju naše pristanište.
Iako smo po njoj bezbroj puta trčali,
ona nam se vještinom rose izmiče
i opet smo nepoznati u tom carstvu.
Velikim se strastima igramo u nama,
jedno u drugo plovimo ispruženi,
ti bjelinom, a ja buktinjom dodira.
Sa koliko načina obilazimo obronke,
kad se silni vjetrovi našim pučinama miješaju?
Znaš li, mila, stalno se u sebi smiješim,
a tvoje obline smatram svojim
i zrelosti da ih namirim imam dovoljno.
Cijelim smo početkom obuzeti,
slike zagrljaja među našim tijelima nastaju.
U paleti milovanja potezi su vreli,
svemir kojim oblažemo svaki kutak naše tišine
bogatstvom nas samih obilazi postojanje.
Mi smo sad mjesečinom postali,
ispod neba našim osmjesima zvijezde sjaje
i posteljom za nas donose slasti.
Zal Kopp


Image and video hosting by TinyPic

14.07.2008. u 22:40 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.07.2008.

Dragi moji, prebirajući po mojoj arhivici poezije koju sam davno bilježila i skupljala, naišla sam na ovu predivnu Cesarićevu pjesmicu, koja me prati još iz davne mladosti, dramske grupe, recitacija i školskih priredaba. Čitajući je, vratila me je u mladost, u školske klupe, mladenačke ljubavi, razigrano djetinjstvo. Rado se tamo vraćam i što ima loše zamisliti se kao dijete, veselu djevojčicu koja trčkara po bakinom dvorištu, koprca se niz cvijetnu livadu (naročito prije košnje pa susjedima raste kosa na čelavim glavama), vriskati s vrha jednog brda i osluškivati jeku s drugoga, mirisati rane jesenje plodove, verati se po trešnjama koje rastu uz put i mame da se uzverem na stablo.... Ovo je povratak u moje djetinjstvo. Ako na trenutak zatvorim oči, vraća mi se film i ponovo vidim sve one divne ljude kojih na žalost nekih danas više nema, otišli su u rajske dvore i uhvatili se u kolo s anđelima. Ponovo osjećam sve one izgubljene mirise kojih danas također nema ili se vrlo rijetko mogu osjetiti.... ovo je povratak u dane koji su zauvijek nestali a ja ih ovom pjesmom želim vratiti sa svim uspomenama koje me vežu za to razdoblje mog života.

Image and video hosting by TinyPic

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.


Dobriša Cesarić

07.07.2008. u 19:27 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 02.07.2008.




KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda


Image and video hosting by TinyPic

02.07.2008. u 23:12 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2013 (2)
Srpanj 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (24)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Svibanj 2005 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

gdje sam bila, što sam vidjela i sve lijepo što bih htjela podijeliti sa svima koji ovo čitaju



moj mail za kontakt:
putubeskraj@gmail.com





ARHIVA POSTOVA

Put u beskraj zvan Pariz

Argentina - Brazil

Poruka u ogledalu

Svaki dan života je specijalan

Tegla od krastavaca

Prijatelj

Odvoji vremena

Pismo kćeri ili sinu

Pametni magarac

Vodonošina priča

Ovo bi trebali znati i upamtiti

Kako se nositi s rakom...

Stvari nisu uvijek onakve kakve se čine

Priča o mišu

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Mojoj Ivani

12 životnih fraza

Povratak

Obitelj

Evo me k tebi, moje more

Otok Žut

Bonaca

Vrgada

Aspartam


Ne traži od sunca da uvijek sja - ne može, postoji noć.
Ne traži od čovjeka da živi vječno - ne može postoji smrt.
Ne traži od mene da te ne volim - nemoguće jer postojiš ti.




Linkovi

Banner by:nistasenedogadjaslucajno



Inter-yachting.hr
marijan
Barbara
Dida
poezija duše
pjesma duše moje
Laura
bajkoviti snovi
prorok
sudbino nepoznata
Argine
Dinaja
Smotani
Z.OKI
ljubavnica
bijeli koralj
svašta ali nek je...
Ivan, pjesnik...












NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.
Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun





SVJETLOST

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očma ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

Kontakt

putubeskraj@gmail.com











AMULETI

Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek

Zvonimir Golob




GRLICE U ŠUMI

Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.


Zvonimir Golob




JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire




SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


D.Cesarić